Prirodno stanište

Degui obitavaju u suhim stepskim predjelima i umjerenim mediteranskim područjima sjevernog i srednjeg Čilea. Žive na otvorenim krajolicima sa srednje gustom vegetacijom gdje grade svoja gnijezda pod velikim stijenama ili u velikim grmovima. Draže su im visine pa ih se može naći i do visine od 1200 metara. Degu slove u svojoj domovini kao pratioci civilizacija i štetoćine. Iako bi se radije moglo reći da je civilizacija prodrijela u njihova područja, a oni se samo prilagođavaju. Degu se mogu naći u poljima obrađenim ljudskom rukom i na njima uzimaju svoj dio. Za degue to i nije naročito pozitivno jer je učinak pre bogate hrane sa obrađenih njiva loš za njihovo zdravlje. Trebalo bi se zapitati da li možda divlji degui pate od često dijagnosticiranih bolesti izazvanih prehranom (kao katarakta) zapravo zbog načina života na koji su se prilagodili - štetočine obrađenih polja.

Klasifikacija

Krajem 18. stoljeća se degui prvi puta spominju u znanstvenom djelu Juan Ignacio Molina. U mnogim studijama se smatra da su tada otkriveni, ali je sigurno da su još starosjedioci tih predjela znali za njihovo postojanje, jer su im degui bili izvor proteina. Naravno da ih je Molina prvi puta znanstveno proučio i u svojim djelima opisao.

Kako degui imaju odlakani rep, sličan način života, a i izgledom na njih podsjećaju, na početku su se smatrali vjevericama i u rod vjeverica ih svrstavali. Međutim se degu znatno anatomski razlikuju od vjeverica i više su u srodstvu sa zamorčićima i činčilama. Danas se svrstavaju u malu obitelj (sa njima su još samo 4 vrste poznate) čupavo-repih štakora (Octodon).

Znanstveno su klasificirani u red glodavaca (rodentia), podred Hystricognathi, obitelj Octodontie, vrsta degu (octodon degus).
Riječ degu potice od Mapudungun dewue (miš, štakor).

Izgled

Degui sa krznom prirodne boje su sa gornje strane smeđi/tabby (crno/smeđe/djelomično svijetlije prošarani), a sa donje strane žućkasto/bijeli. I u kućnom držanju se ova boja dalje širi. Rep je posve odlakan, a na vrhu ima tamnije ofarbani čuperak. Izgledaju kao glodavci i imaju prilično velike uši. U međuvremenu ima i degua drugih boja: plavkasto-srebrno sivih, boje pijeska, kao i bijelih i crnih. Degui su rijetko posve jednobojni, najčešće im je krzno samo posvijetljeno ili potamnjeno, a zapravo prirodne nijanse.

Život u divljini

Degui žive u divljini u grupama. Unutar grupe je samo jedan odrasli mužjak i dvije do tri odrasle ženke koje se sa mužjakom pare. Nađe se i grupa sa dva mužjaka i do pet ženki. Mladunci žive sa grupom tako dugo dok ne dostignu spolnu zrelost i osvoje vlastiti teritorij. Svaka grupa brani svoj vlastiti mali teritorij. Međutim se ti teritoriji nalaze jedni pored drugih, tako da se često stvore velike kolonije. Po hektaru se može promatrati i 80 do 300 životinja, a stariji izvori govore i do 1000 životinjica po jednom hektaru.

Degui grade podzemne nastambe. Ove su najčešće jednostavno struktuirane, sastoje se od samo jednog gnijezda, jedne posebne komore sa skladištem hrane, jednim ulazom, ali, velike nastambe imaju i sporedne ulaze. Između podzemnih nastambi degui utabaju stazice kojima se redovito kreću. Najčešće se na sredini teritorija nalazi uzvišenje koje im služi kao oznaka teritorija, a sastoji se od grana, kamenja, zemlje ili materijala koji im se čini podoban za gradnju. Najviši mužjak po rangu čuva ovo uzvišenje pa se i naziva "gazdino uzvišenje". Visina uzvišenja navodno reflektira rang mužjaka, što viši mužjak po rangu, to više uzvišenje. Svoj teritorij, degui markiraju i sa urinom. Njihov urin reflektira ultraljubičasto svijetlo - tako mogu degui svoje oznake ne samo nanjušiti već i vidjeti!

Za vrijeme toplih ljetnih mjeseci su degui aktivni jako rano ujutro i u večernjim satima u potrazi za hrani, izbjegavajući visoko sunce. Zimi napuštaju svoje nastambe kasnije i sunčaju se na podnevnom zimskom suncu. Noći provode u svojim sigurnim nastambama u koje se i na znak opasnosti odmah povlače. Za vrijeme potrage za hranom, stražari se postave na povišena mjesta i promatraju teritorij. Na najmanji znak opasnosti upozore svoju grupu prodornim cijukom i visoko postavljenim repom. Čim grupa čuje to upozorenje, nestanu svi u svojoj jazbini. Ako ne prijeti neposredna opasnost ili nije napadač dovoljno vidljiv, stražari signaliziraju na drugačiji način tako da grupa prekine svoje radnje i svi pažljivo ispituju svoju okolinu. Uglavnom su degui plijen, stoga se spašavaju bježeći u svoju jazbinu.